Wednesday, January 15, 2020



 O ČETIRI DOMAĆE SERIJE KOJE SAM GLEDAO (ILI JOŠ GLEDAM)
(Januar 2020)

Grupa (RTS1 – autori Uroš Tomić i Dragan Đurković)


Crveni mesec (Pink – autor Roman Majetić)


Žigosani u reketu (Prva – autori Dragan Bjelogrlić i Marko Savić)


Senke nad Balkanom (Nova S – autori Dragan Bjelogrlić i Stevan Koprivica)



Ne bih ni pisao o ovome da me moja poznanica Jelena Gavrilović nije pitala za mišljenje o seriji „Grupa“, čije je dve epizode režirala. Nisam joj odmah odgovorio, pre svega da ne bih kompromitovao svoju legendarnu opširnost, nego sam se izvadio time da ću napisati nešto o toj seriji. Kad sam počeo da pišem, slavina se otvorila. Stalno su mi padala na pamet poređenja sa drugim domaćim serijama koje sam u tom trenutku gledao, pa sam tako rešio da uradim uporednu analizu. Ne mnogo temeljnu, ali dovoljnu da se stekne uvid u kvalitet tekuće produkcije (ili bar onog dela koji sam ispratio).

Odakle početi? Možda od kriterijuma vrednovanja. Kako nisam stručnjak za film i srodne žanrove moje ocene će se zasnivati pre svega na subjektivnom osećaju i gledalačkom iskustvu a ne na nekakvoj stručnosti. Neće ovo biti klasične recenzije jer ću se osvrnuti samo na neke aspekte svake od serija i to ne previše detaljno. Čitaćete moje utiske, pre nego teorijski potkovane čvrste stavove, i to utiske gledaoca a ne kritičara. Treba još reći da sam što se serija tiče skloniji mejnstrimu nego nekakvim eksperimentima ili umetničarenju. Sreća je da mu sve četiri serije manje-više i pripadaju.
Serije se prilično razlikuju. Prvo, po vremenskom periodu o kome govore, pa su dve kostimirane (istorijske) a dve savremene. Drugo, po žanru – iako se sve bave kriminalom na ovaj ili onaj način, „Grupa“ se bavi drag trafikingom, „Žigosani“ sportom, investicionom izgradnjom i tabloidnim novinarstvom, „Senke“ tajnim društvima, politikom i trgovinom drogama a „Crveni mesec“ špijunko-melodramskim aferama u fonu istorijskih događaja. Treće, po učestalosti prikazivanja. „Grupa“ i „Senke“ su išle jednom nedeljno, „Žigosani“ dva puta dok „Crveni mesec“ ide pet puta nedeljno.  Četvrto, po budžetu. Nemam podatke, ali izgleda mi da je najveći budžet imala serija „Senke nad Balkanom“, da slede „Grupa“ i „Žigosani, a da je na začelju „Crveni mesec“.

Analizu bih počeo od režije. Svaka od pomenutih serija ima svoje inostrane uzore. Vrlo je očigledno da je uzor „Senki“ engleska serija „Peaky Blinders“. Ugledanje na nju ide do doslovnog kopiranja (scene snimane u sloumoušnu kada grupa glavnih junaka, pravilno raspoređenih, ide prema kameri). Korišćeni su isti filteri na kamerama pa video zapis ima tu pozlaćenu patinu (golden brown?). Iste je i stajling frizura pa i kostima (uostalom, radi se o sličnom istorijskom periodu). Jedina razlika je „point-of-view“ – dok su Piki Blajndersi rađeni iz ugla posmatranja kriminalaca koji postaju poštovani građani, „Senke“ idu obrnutim putem – posmatra se iz ugla policajaca koji klize u kriminal. To je ipak za nijansu poželjniji ugao posmatranja – više voli publika ruženje policije, nego idealizovanje kriminalaca. Dakle, serija neće dobiti nagradu za originalnost ali bolje je kopirati prave uzore (kao u ovom slučaju) nego nekakav treš. Na prave uzore su se ugledali i autori serije „Grupa“ – prva na pamet pada serija „Wire“ a kad se ode još malo u nazad stižemo do pravog uzora, serije „Homicide: Life on the Streets“ iz devedesetih godina. Kao i „Grupa“, i te serije su snimane u maniru cinéma-vérité – sirovog realizma koji daje utisak da gledamo dokumentarni film. Kamera se, kao i kod uzora kreće brzo, nema mnogo statičnih kadrova što stvara utisak brzine odvijanja radnje. Taj pristup kao posledicu ima to što se ponekad čini da kadriranje nije najbolje, ali, s druge strane doprinosi utisku autentičnosti. Još par stvari asocira na „Homicide“ – oni boksovi za ispitivanje osumnjičenih, čak sa dozom ironije na previše psihologiziranja kod originala, zatim pokušaj detaljnije karakterizacije likova inspektora (iako je tu Homicide neprevaziđen i teško će ga ijedna serija dostići). U „Grupi“ je u odnosu na “Homicide“ mnogo više pažnje posvećeno porodicama iz koje potiču glavni junaci serije, maloletni delinkventi. To dodaje težinu na ionako tešku temu kojom se serija bavi. Kad se vidi da su to sasvim „normalne“ porodice iz srednje klase, kakva je vaša ili moja podiđe vas jeza. Imajući u vidu događaje iz poslednje epizode (da ne spojlujem) izgleda da će još jedan patent „Homicidea“ biti primenjen na „Grupu“ ako, kao što se šuška, bude nastavka. Ne prate se likovi, prate se institucije (policijska stanica), pa odlazak nekog od likova ne znači i kraj serije. Što se „Žigosanih“, još jedne Bjelogrlićeve produkcije (uz „Senke“) tiče, ta serija je daleko „svetlija“ (govorim o filterima) od „Senki“ što odmah govori da se bavi ne tako vedrim temama na vedriji način. Ti svetli, ispeglani kadrovi govore da nema velikih umetničkih pretenzija i da je serija usmerena ka široj publici. Ko je gledao i prvu i drugu sezonu shvatiće da je postojala pretenzija da se serija plasira u Hrvatsku, pa je prva sezona imala dosta likova iz te zemlje, dok je u drugoj sezoni (kada, očigledno, nisu uspeli da je prodaju tamo) ostalo Hrvata za izbrojati na prste jedne ruke. To nam govori da verovatno ni autori ne znaju kako će se priča okončati što se vidi i po nekim drugim započetim i naprasno prekinutim rukavcima priče. Serija očigledno pretenduje na gledanost u mlađoj generaciji, pa se u svakoj od epizoda pojavljuje po neki mladi rokenrol bend iz Srbije (što je pohvalno!). Treba reći da se i u saundtreku „Grupe“ mogu naći domaći bendovi. „Žigosani“ podsećaju, u neku ruku, na španske omladinske serije tipa „Un Paso Adelante“ o plesnoj školi (ovde je u pitanju košarkaški klub) ili donekle na „Los Serrano“ iako u „Žigosanima“ ima manje humorističkih elemenata. Režija je konvencionalna, dakle očekivana. Primećujem da je kvalitet druge sezone prilično pao u odnosu na solidnu prvu. Što se tiče kvaliteta serije „Crveni mesec“ koja ide na Pinku tu se nema puno toga pozitivnog reći. Jedino što drži vodu je priča ali samo ako se posmatra u svom žanru – žanru takozvanih „sapunica“. Kamera najviše „vuče“ na porniće. Jedna se postavi u ugao sobe i snima „radnju“. Kad uleti druga, to je već eksperiment! Reditelji dosta koriste i flešbek i to tako što kadar uokvire nečim što liči na ram za goblene, čime postižu umetnički dojam koji će zadovoljiti, hmm, ljubitelje goblena. Epizode, kojih ima kako čujem preko 200, se sastoje skoro isključivo od razgovora aktera, koji se obavljaju na jednom od pet-šest mesta. Beograd s početka prošlog veka je, sudeći po seriji, imao jednu kafanu i jedan hotel jer se gro dešavanja odvija u tim ugostiteljskim objektima. Kancelarija šefa tajne službe, kancelarija predsednika vlade, kancelarija vojnog atašea Austrougarske Monarhije, dnevne sobe dve porodice o kojima se radi u seriji i prestolonaslednikova kancelarija u Dvoru su dodatna mesta odvijanja radnje. Eksterijeri se svode na kulise glavnog beogradskog trga (po boji objekta reklo bi se da se radi o lošoj imitaciji hotela Moskva na Terazijama) po kom šetaju građanke i građani i sva silesija špijuna, što naših, što austrougarskih, što ruskih, kao i na Topčidersku šumu po kojoj jašu glavne junakinje i junaci. Da, tu su i kočijaši – prva taksi služba, koja je sudeći po seriji funkcionisala besprekorno. Kad poželiš negde da odeš, eto ti ga kočijaš sa kočijom iza prvog ćoška. Da ne zaboravim, tu je i mudri seljak Dragiša, koji iz svoje štale deli savete i šakom i kapom svima – od lokalnih derana do predsednika vlade. Serija još traje tako da verujem da će, pre ili kasnije, neki savet udeliti i prestolonasledniku. Od svojih uzora, kamernih serija (onih koji se pretežno odvijaju u zatvorenom prostoru) kao što su indijska serija Bandini (možda se sećate, glavni lik je legendarni brka Daramradž Mahijavanši) ili turska serija Sulejman Veličanstveni (u originalu Muhteşem Yüzyıl, Veličanstveni vek) razlikuje je to što se iz aviona vidi da ima daleko manji budžet. To se najlakše prepoznaje po kostimima i scenografiji. Dok su uzori snimani u originalnim ambijentima sa originalnim kostimima (ili bar izgledaju kao originali), naš „Crveni mesec“ je sniman u studiju u skoro pa improvizovanim imitacijama prostorija i napolju ispred nevešto urađenih kulisa. Posebno je tužan kadar kojim počinje svaka nova scena – dronom stacioniranim iznad krova onoga što „glumi“ Hotel Moskvu snimana ptičija perspektiva Terazija. Ima i sličnosti: pre svega statična režija, ali i ponavljanje skoro svake (bitnije) rečenice po nekoliko puta, ne samo u najavama i odjavama epizoda, već i u trenutku premijernog izgovaranja. Obično se odmah posle ista rečenica ponavlja, valjda da bi je publika kojoj je serija namenjena (a to je ona slabije obrazovana publika) utuvila u glavu.

Scenario „Crvenog meseca“ je, slično kao kod „Žigosanih“, prilično šupalj jer neke stvari ostaju nedorečene a neki likovi naprasno nestaju (valjda su našli unosniju tezgu). Daleko su bolji scenariji „Senki“ i „Grupe“. Kod „Senki“ deo isprepletenih priča se razrešava u pretposlednjoj a ostalo u poslednjoj epizodi, što ostavlja vremena gledaocu da u svojoj glavi sve postavi na svoja mesta. Iako, ako ste bindžovali ( a većina vas jeste), ta strategija stepenastog klimaksa nije postigla svoju svrhu, jer kod gledanja u kontinuitetu nekoliko poslednjih epizoda su jedan, produženi klimaks. Kod „Grupe“ pak, poslednja epizoda razrešava sve, mada ipak previše drastično za moj ukus. Više bih voleo da je završetak „blaži“, baš zbog eventualnog nastavka.

Gluma je, kao i uvek, posebna priča. Znamo svi da dobra gluma može i od prosečnog teksta da napravi gledljiv materijal, kao što znamo i da loša gluma nekoga od aktera ne može totalno da upropasti dobru priču (setite se „Ubica moga oca“, bar prve sezone, dok nisu previše zapetljali priču) ali i da lošu priču može da učini još gorom. Ovo poslednje bi moglo da se odnosi na „Crveni mesec“, iako još uvek nisam siguran koliko je do priče a koliko do glumaca. Možda su ipak krivlji ovi poslednji. Uz nekoliko izuzetaka (Dudić, Srećković, Bulajić, Venčelovska…) glumci su ili prosečni ili, da ne okolišamo, loši. To ne čudi mnogo jer izgleda da su birani pre svega po kriterijumu bliskosti SNS-u. Dakle, doajeni SNS glumišta se nisu baš proslavili. Glumi se u Bjelogrlićevim serijama („Žigosani“ i „Senke“) posvećuje velika pažnja. U „Senkama“ najviše su mi legli Kuzmanović kao inspektor Pletikosić i Jezdić kao „Krojač“, odlična je bila i Jovana Stojiljković, Bjela je i ovde u svom šablonu (otpadnik, čovek na svoju ruku, neuredan, zapušten). Što se Kičića tiče, već postaje simptomatično to što uvek igra istu ulogu – bahatog skorojevića (pogledajte „Ajvar“ i uporedite) pa bi trebalo, kad bira uloge, da počne malo da „šara“. Gluma Marije Bergam mi se, moram priznati, nije dopala. Nisam veliki fan ni Gorana Bogdana (Mustafa Golubić) koga prilično teško pratim dok govori. Jes’ da glumi Hercegovca, ali ga, brate, ništa ne razumem. Epizode Trivalićke, Brstine i Srđana Todorovića samo potvrđuju kolike su to glumačke veličine. U „Žigosanima“ gluma je manje pretenciozna iako igraju neka od najvećih regionalnih imena (Dugalić, Šovagović, Trivalić, Cvetković, Komnenić, Dubravka Mijatović). Mladi glumci su nešto slabiji (u stvari, kako ko!) ali ne bih detaljnije eksplicirao. Gluma je dovoljno dobra da ne iritira a to je za ovakvu vrstu serija sasvim dovoljno. Veći je problem priča koja se u drugoj sezoni polako raspada. Ipak, sačekajmo kraj za konačan sud. Ostaje još „Grupa“. Tu su briljirali mladi glumci i naturščici. Petra Ivane Zečević i Vanja Denisa Murića su uloge za svaku pohvalu. Odličan je i reper Mili u ulozi Stanislava. Igor Benčina i Milica Trifunović koji igraju inspektore i bivše supružnika imaju onu „hemiju“ koja je neophodna da ih publika zavoli, Branka Katić i Nela Mihajlović kao mame su trijumfalno ušle u srednje životno doba (ono kad igraš mame!). „Kriminalci“ su uspeli da budu surovi i bez toga da su neophodno ružni i izobličeni. Čak jači efekat ostavljaju „obična“ lica (Filip Đurić kao Strahinja, Boris Jager kao Boris i Strahinja Blažić kao Kosta) koja rade razne grozote. Više sam očekivao od Bojana Žirovića (inspektor Mitrović) koji je briljirao u seriji „Vere i zavere“ pre neku godinu. Prenaglašeno je glumila i Jasna Đuričić (Sremica) pa je uz takođe prenaglašenu šminku izbila u prvi plan kao najozbiljnija kandidatkinja za srpskog „Džokera“. Pomalo i likom podseća na našminkanog Joaquin Phoenixa.

Zaključak ćete lako izvući ako ste pročitali tekst. „Senke“ i „Grupa“ su vrhunske serije, ne samo u domaćim okvirima, s tim da je prva bliža svom inostranom uzoru po kvalitetu nego što je to druga. Ipak, treba imati u vidu da je „Homicide“ jedna od najboljih serija ikada pa joj se i nije baš lako približiti. Druge dve serije zaostaju po kvalitetu, s tim što „Žigosani“ imaju daleko bolju glumu, a „Crveni mesec“ ima bolju, adiktivniju priču. Serija je treš, ali se ipak svaki dan nacrtam ispred ne-tako-malog ekrana da odgledam novu epizodu.

Za kraj, još jedno zapažanje. Sad znam šta je zajedničko svim epohama i svim društvenim slojevima, obrazovnim nivoima, svim zanimanjima u Srbiji. Šta objedinjuje policajce, sportiste, trgovce drogom, špijune, vojnike, službenike, studente, kriminalce svih vrsta? Pa, rakija, ljudi! Količine rakije koje su popijene u svakoj od ovih serija su za svako poštovanje i mere se hektolitrima. Trebalo je da pre gledanja i ja popijem koju. Sigurno bih imao mnogo manje primedbi!

Google Analytics