Saturday, January 31, 2015

Wooden Ambulance - Rough Charms

Goran Grubišić ima ne baš lak život. Ni u emotivnom ni u realnom životu ne cvetaju mu ruže. Ne bih ja ni ovoliko rekao da nije on sam o tome tu i tamo javno govorio. Nije baš da je hodao po užarenom ugljevlju i da su mu zabijali klince pod nokte, ali se prilično zlopatio. Retki trenuci sreće kojih je hvala bogu bilo i ima ih, smenjivali su se sa dugim periodima muke, patnje i bezizlaza. Samo muzika je ta koja ga je verno pratila, pomagala mu da prebrodi teška vremena, pružala mu slamku spasa. Nije ni on njoj ostajao dužan: trudio se da je upozna do najsitnijih detalja, da je tetoši, gladi i mazi i da joj se daje. Davao joj se u potpunosti, prvo kao posvećeni slušalac koji čuje i ono što drugi ne čuju niti će ikada čuti, pa kao svirač u kultnoj post-rock postavi Ana Never i na kraju u Wooden Ambulance kao njen glasogovornik koji izražava sebe kroz nju a njoj daje još jedno od bezbroj njenih lica. Sa životnom pričom kakvu ima, šta je drugo mogao do da svira blues. Mogao je taj blues da zvuči kao onaj njegovog sugrađanina, blues enciklopediste i tradicionaliste Roberta Tilija, sa onih 12 taktova i sa AAB strukturom pesme, ali naravno da ne zvuči. Nema nikakve veze s tim. Kod Gorana je u pitanju postmodernistički blues, sastavljen poput velikog puzzlea od 1000 delića slušalačkog, sviračkog i životnog iskustva. Od onog izvornog ostala je samo krajnje uopštena ali ipak esencijalna blues ideja koja bi sažeta u jednu rečenicu glasila „hteo bih, al’ mi se ne da“ (ovo „al’ mi se ne da“ ne u smislu „mrzi me“, već u smislu „nešto mi ne da“).

Treći album Wooden Ambulancea „Rough Charms“ je, kao i prethodna dva („Intersection“ iz 2012 o kome sam pisao ovde i „River Sand“ iz 2013 o kome sam pisao ovde) snimljen tako reći u jednom tejku, uz kasnija neznatna dosnimavanja i peglanja a sva tri ta snimanja su obavljena u relativno kratkom vremenskom periodu koji nije duži od dve godine. Ovaj novi je skoro godinu dana ležao na polici što je po meni dobar potez, jer nije slušaocu lako brzo apsorbovati WA muziku. Komotno se ova tri albuma mogu nazvati trilogija jer dele ne samo isti „feeling“ već i tematski i muzički okvir.
Rough Charms ipak za nijansu više koristi post-rock muzičku matricu u koju se Goranov vokal uklapa kao njen sastavni deo, najčešće tretiran samo kao još jedan instrument. Da nisu na bandcamp stranici albuma objavljene reči pesama, teško da bi smo mogli da ih razaberemo samo slušajući. To ne smeta mnogo jer plimski talas njegovog glasa zapljuskuje nas osećanjima iznova i iznova. I potapa nas u našu ličnu introspekciju. Njegov bend koji je isti kao na prethodnim albumima uz neznatne izmene (otišao je Dušan Filimonović da se posveti svom sastavu Went a došao klarinetista i saksofonista Tibor Takacs, Anamarija Tumbas gostuje kao vokal) i dalje radi kao sat. O pojedinačnim pesmama i njihovom značenju ne bih govorio, ionako ćete morati sami da učitate svoj sadržaj u njih jer iako sam siguran da je svaka proizašla iz konkretne situacije, motive za nastanak svake od njih zna samo Goran sam. Pomenuću ipak poslednju, koja se već po genijalnom naslovu „Good Ol’ Bad Times“ ističe, kao što se ističe i po nežnosti i lepoti a predstavlja zaokruženje cele ove trilogije. Njena poruka nije baš optimistična, jer ako čezneš za starim dobrim lošim vremenima, kakva li su ova sada i kakva će tek biti ona koja tek dolaze!

Kako uspeva da održi osmočlani bend u ovom delu sveta i koliko dugo će mu to uspevati samo Goran zna. Zato, ako čujete da se negde u vašem kraju pojavila reinkarnacija stare drvene ambulante sa Somborskog puta u Subotici, slobodno uđite. Ona ne leči hemijom i hirurgijom, i ne leči telo već dušu. Ako i ne uspe da je izleči, onda bar anestezira. Da manje boli.

SYRIZA - ΣΥΡΙΖΑ (komentar)

(post sa Facebooka od 27.01.2015, baš me zanima kako će sve to izgledati za godinu ili više dana!)

Gledajući celu ovu halabuku oko pobede Ciprasa i Sirize u Grčkoj primećujem nekoliko stvari. 

Prvo, veoma brza čestitka iz Stejt departmenta jednoj ultralevičarskoj pa i anarhističkoj stranci, i uopšte, euforija oko ove pobede u anglosaksonskim medijima. Nekako mi se čini da to ima veze sa američko-engleskom borbom sa Nemcima za prevlast u Evropi i da će struktura grčkih dugova uskoro da se promeni. Sada uglavnom duguju Nemačkoj, u godinama koje dolaze dugovaće Americi. Jer nema besplatnog ručka! 

Drugo, Ciprasova ultrabrza koalicija sa ultradesničarskom partijom jeste na prvi pogled čudna, ali je sasvim u skladu sa mojom teorijom o postindustrijskom dobu koje više ne poznaje klasičnu podelu na levicu, desnicu i centar iz industrijskog doba. Sada je podela drugačija: mi (koji nemamo ništa) protiv njih (koji imaju sve) a čine svega 1% populacije. 

Treće, bujanje i povezivanje sličnih partija i pokreta u Zapadnoj Evropi koje traže redistribuciju novca od bogate manjine ka siromašnoj većini ili dobrovoljnim odricanjem bogataša od svoje imovine, što je idealizam i komunjarstvo, ili, kako predlažu Bob Dylan i moja draga Nerina, da ti bogati kreativci koji drže sve blago ovoga sveta bukvalno izmisle poslove za narod, jer ipak se onaj već pominjani ručak mora zaraditi! No, videćemo šta će biti, ali da je ovo kraj sveta u kojem smo do sada živeli, to sigurno jeste!

Monday, January 12, 2015

Denis Katanec @ KC Grad, Beograd, 10.01.2015

Kad peva ukleti pesnik…

Napetost se mogla osetiti u vazduhu u trenutku Katanecovog žurnog ulaska na pozornicu KC Grada direktno iz hladne beogradske noći. Bilo je 9:30, pola sata kasnije nego što je bilo najavljeno. Publika je bila ne baš mnogobrojna, ali u tom momentu isključivo njegova jer još nisu pristigli fanovi beogradske grupe Triko čiji je nastup trebalo da usledi posle njegovog. Njihov nastup, sticajem raznih okolnosti nisam gledao (osim samog početka) ali na osnovu preslušanog prvog EPja (https://trikoo.bandcamp.com/) mogu reći da se taj instrumentalni post-rock koji bi se verujem svideo ljubiteljima tog pravca bar koliko se svideo meni neljubitelju istog, nikako ne uklapa sa Denisovom kantautorskom muzikom pa ni u snu ne mogu privući istu publiku. Vratimo se ipak Katanecu čiji su živci, kako je izgledalo, bili na granici pucanja, pa je niz set listu krenuo žestoko, kao da mu život od toga zavisi. Startovao je sa novom, hitičnom, Peyotl koja mi je instant favorit, pa preko pesme Primirje koja je, kako ju je otpevao, pre zvučala kao objava rata nekome ili nečemu, pa onda polako na numere sa Okanagan EPja da bi prvi vrhunac bio Florijan, otpevan takvim intenzitetom da se činilo da su stubovi koji se prostiru sredinom dvorane a koji su zaštitni znak KC Grada, počeli da se tresu. Taj energetski „blast“, koji je, treba reći, bio najbolje izvođenje Florijana koje sam do sada čuo, kao da je razelektrisao Denisa i prebacio ga u sasvim drugo raspoloženje – tugu. Sledećih nekoliko pesama je bilo obojeno tim osećanjem da bi na prvoj od poslednje četiri večeras izvedene, u nekim krugovima internet deep spacea legendarnoj pesmi Zeka, koju je Denis komponovao na tekst tajanstvene beogradske autorke čiji identitet nikada pa ni ovom prilikom nije hteo da otkrije (javlja mi se da bi to mogla biti tibi bitipatibi…uh, jezik mi se zavezao, bolje da ne nagađam više hehe) opet promenio raspoloženje. Uz Zeku se i ne može biti previše ozbiljan, još manje tužan, ali se može lepo raditi „singalong“ što smo Daniel Kovač (Jesenji Orkestar, Jarboli) i ja (počasni konzul potliste u Beogradu) i demonstrirali. Poslednje tri pesme, čini se Denisovi lični favoriti, Jedra, pa onda nova Bijele Rade i na kraju Prijateljstvo otpevane su sa stavom i autoritetom i odmah po odsviranim poslednjim taktovima, Denis je, žurno kako je i ušao, napustio KC Grad. Nije me iznenadilo što nije svirao bis, znajući ga nisam ni očekivao da će ga svirati, jer za njega bi bilo šta što liči na planiranje ili iznuđivanje bisa bilo preveliki kompromis na koji nije spreman. Time je završena njegova mini turneja po Srbiji (Subotica, Novi Sad, Beograd) sa čijim je ishodom, kako sam kaže, zadovoljan.
Od 2011 kada sam ga prvi put gledao Denis Katanec je prešao veliki put i bukvalno i figurativno. Sve njegove vrline su ostale vrline su ostale vrline (pesme koje piše i komponuje) a njegove mane su postale  prednosti (svirački a naročito pevački je veoma napredovao pri tom ne izgubivši lični pečat). Ranije je te oštre ivice svoje muzike koje uvek pominjem kada o njemu pišem pravio pevanjem na granici falša, sada toga više nema, sada ih pravi promenom dinamike pevanja, slobodnim podizanjem i spuštanjem intenziteta glasa. Jedino što se kod njega ne menja i neće se promeniti je njegov eksplozivni temperament. Zato će još mnogo puta kantu mleka koju je napunio gotovo do vrha jednim nesmotrenim pokretom proliti, da bi opet sve počeo iznova. Nekako mi se čini da on to duboko u podsvesti i želi.


Daniel Kovač
Dukat Stray









Dario & Mario
Denis Katanec

Denis Katanec
Denis Katanec

Google Analytics