Thursday, October 16, 2014

Ana Ćurčin + Marissa Nadler @ Cinema Rex, 14.10.2014

Ana Ćurčin
Marissa Nadler
U noći kada su svi pogledi bili uprti u dron koji je leteo nad hramom fudbala, grupa od dvestotinjak freakova (ili su freakovi bili na utakmici Srbija-Albanija, a ovde oni normalni) okupila se u Cinema Rexu da isprati nastup Ane Ćurčin i Marisse Nadler, koja je prvi put svirala u Beogradu. Ana Ćurčin je, mogu slobodno da kažem, imala svoj najbolji nastup od onih koje sam do sada gledao a gledao sam ih dosta. Ako kao metaforu upotrebim izradu analognih fotografija, posle dugog boravka u razvijaču pa u fiksiru, njene pesme su večeras dobile konačan oblik. Sve kockice su se složile: pažljiva publika, odličan zvuk, Anino raspoloženje za svirku i glas u dobroj formi omogućili su da Ana emituje svoje tople, lične pesme na upečatljiv način. Večeras je briljirala u novoj "Keep Quiet" koja ima hit potencijal i poslednjeodsviranoj "Communicate" koja je jedna od onih, kako ih ja zovem, pesama većih od života, koja je, otpevana Aninim moćnim ali ipak toplim glasom potpuno nadkrilila auditorijum. Dobar uvod za ono što je sledilo, za nastup Marisse Nadler. Ana i Marissa su dosta slične po načinu pevanja, ima dosta uspona i padova u njihovim melodijskim linijama, ipak, Anine su nepravilnije strukture, Marisine konvencionalnije. Anin glas je topao, Marissin je hladan. Ipak, sveukupna Marissina zvučna slika je večeras bila bogatija a razliku je pravila devojka za čelom i električnim klavirom koja je pevala i prateće vokale. Na Marissin "noir" folk Janel Leppin,  plavuša u crnoj čipki, je dodavala "haunting" i "creepy" muzičku podlogu tako da su murder ballads koje Marissa uglavnom peva zvučale još jezivije nego na ploči. Tako jezivo da bi komotno mogle da budu soundtrack za „Ubistva u ulici Morgue“ Edgara Alana Poa, to mi se stalno vrtelo po glavi. Čak je i obrada moje najdraže pesme Townes Van Zandta "Tecumseh Valley" koja i sama spada u murder ballads umesto Townesovog sažaljivog tona dobila ton kojim se pričaju strašne priče oko logorske vatre. Iako ih nije predstavila kao članove svog benda, a trebala je, pošto im je tokom celog koncerta poput dirigenta davala uputstva, Joca i Dule Bauk koji su radili zvuk su večeras pošteno zaradili svaku paru. Pojačavanjem i utišavanjem instrumenata i glasa Marissa je vešto menjala zvučnu sliku, uvek u pravcu postizanja utiska bezvremenog i neovozemaljskog. Skoro da nikad nisam video ćutljiviju i pažljiviju publiku za vreme trajanja pesama, ali prilično bučnu prilikom aplaudiranja. Ipak, publika nije uspela da dozove prehlađenu Marissu na drugi bis pa se koncert, kao što je počeo tačno u minut, i završio pre nego što su otišli poslednji tramvaji. Da stignemo do njih, trebalo je proći tek nekoliko mračnih Dorćolskih ulica.

Marissa Nadler
Ana Ćurčin


Monday, October 13, 2014

Rebel Star with guests @ DOB Klub, 11.10.2014

Rebel Star & Guests
Briljantan nastup grupe Rebel Star i njihovih gostiju u dobro popunjenom klubu Doma omladine počeo je neuobičajeno, obradom pesme Diane Krall Wide River to Cross sa gostima Anom Ćurčin, Ikom i Dukatom koji su uz Milana, Majka i Ešlija činili frontline. Sledilo je više od dva sata predivne muzike Milana Glavaškog i benda uz povremeno uskakanje gostiju, Ike na vokalu i Dukata na usnoj harmonici u pesmi Anđeli, pa Ike i Ane Ćurčin u odličnoj Stuck inside of Mobile with the Memphis Blues again koja je počela kao da je obrada Cat Power verzije ali se završila furiozno - haotično kao u Rolling Thunder Revue Boba Dylana. Kole iz Velikog Prezira je takođe otpevao jednu pesmu i odsvirao solo na usnjaku, pred kraj su Dukat i Milan počeli, pa se priključio ceo Rebel Star i Ana Ćurčin da bi izveli Neil Youngovu Cortez the Killer. Ne znam tačno koliko je puta Milan izlazio na bis.Magdalena ga je iz publike sve vreme pratila, ma šta pratila, šaputala mu reči i povremeno preuzimala lead! Kad sam je pitao zašto, kad je par dana ranije upozorena od strane našeg razrednog starešine Lončarevića da to ne radi, 'ladno mi je odgovorila: Gagic mi dozvolio! Znao sam da je Gagić i zemljak i imenjak Milana Glavaškog ali da se njegov uticaj pruža čak do Beograda, to nisam znao! Čovek se uči dok je živ, iako, kako Milan Glavaški kaže u pesmi Industrija ...uz neko prirodno piće (Gagićevu krušku na primer) rado ću priznati da smo svi zajebali se... Generalno jesmo, ali se večaras bogme zajebao onaj ko nije došao!

Rebel Star

Milan&Dukat
Milan&Kole




Wednesday, October 1, 2014

Anita Iličić – Orion (2014)

Anita Iličić - Orion (2014)
Kikinda baš i nije grad poznat po rock muzičkoj tradiciji, ako izuzmemo jednu od najboljih radio emisija u regionu posvećenih roku, Kozmic Blues Aleksandra Šomođija na Radio Kikindi i srpskog Nick Drakea (koji je hvalabogu još uvek živ i zdrav) Radovana Radicu Petrovića i njegov poluzaboravljeni polualbum Melina iz osamdesetšeste godine, pa je pojava Kikinđanke Anite Iličić na srpskoj i regionalnoj kantautorskoj sceni i samo zbog te činjenice vredna pažnje. Anita jeste unikatna – od superiornog raspona glasa i iste takve vokalne tehnike do vanvremenske muzike koju komponuje. Čudna kombinacija hippie tematike pesama, engleskog folka šezdesetih godina prošlog veka i vokalnih egzibicija na tragu Kate Bush iz sedamdesetih/osamdesetih godina u prilično konvencionalnoj i predvidljivoj pratnji Aleksandra Kovačevića – Koče, lidera grupe Bulevar vodenih mozaika čiji mi se album prvenac, moram priznati, manje sviđa od ovoga što je ovde pružio. Ako bismo tražili domaće reference, ovo bi mogao biti pobednik stručnog žirija kantautorske večeri Omladinskog festivala u Subotici krajem sedamdesetih godina. Dakle, ovaj album se nikako ne bi mogao nazvati modernim, čak se ne bi mogao proglasiti ni delom „Nove osećajnosti“, pokreta koji sam sam izmislio a koji proklamuje „evo ti srce na dlanu“ pristup pisanju pesama i individualizaciju kao reakciju na totalno otuđenje i ritualizaciju koje su prisutne u savremenoj electro/techno/house/dance muzici. Možda grešim, ali u ovim pesmama ne osećam da se Anita potpuno otvorila i svoje najličnije emocije podelila sa publikom. Više izgleda kao da prepričava nešto što se dogodilo nekom drugom. Paradoksalno, najveći problem ovog albuma je ujedno i najveći kvalitet: njen moćni glas. Kao da je sve podređeno demonstraciji njegovih performansi, dok je muzičko-tekstualni sadržaj u drugom planu, ostavši isključivo u funkciji glasa. Ja bih više voleo da je obrnuto. Voleo bih, takođe, da čujem Anitu kako sama sebe prati na akustičnoj gitari, siguran sam da bi u toj varijanti sve izgledalo uverljivije. Što se pojedinih pesama tiče, omiljena mi je uvodna „Kreni sad“ koja počinje kao da je outtake Ragni/Rado/MacDermot mjuzikla „Hair“ (Kosa) da bi se nastavila kao oda cvetnom polju, od početka do kraja u hippie fazonu. Uopšte, u većini pesama je prisutno to sjedinjavanje s prirodom tako karakteristično za hippie ideologiju. I dve basne („Zmaj“ i „Vuk“) sa alegoričkim slikama i moralnom podukom su sasvim na tom tragu. U pesmi „Vetar“, koja je ranije objavljena kao singl, melodijska linija ćarlija poput nestašnog povetarca sa povremenim udarima što zvuči vrlo interesantno. Ljubavne pesme sa albuma su pisane jezikom poezije a ne jezikom kojim svakodnevno govorimo pa možda zato taj utisak distance u odnosu na temu o kojoj govore. Ne bih želeo da Anita, ako ovo bude čitala, pojedine kritičke opaske shvati na pogrešan način jer baviti se rock muzikom u ovoj zemlji je pravi podvig dostojan najvećeg poštovanja, biti svoj i ploviti uz struju (ne povlađivati ukusu mase) takođe izaziva bezrezervno divljenje. Album „Orion“ svakako nije za svačiji ukus, više je to muzika za ljude koji su prešli tridesetu godinu života, ali ako mu se da šansa i presluša se nekoliko puta, verujem da će mnogi slušalac, poput mene, naći neke pesme koje će mu se uvući pod kožu!


Google Analytics