Showing posts with label Arsen Dedić. Show all posts
Showing posts with label Arsen Dedić. Show all posts

Sunday, September 20, 2015

Arsen Dedić - In Memoriam

Kad lutali smo svijetom k'o raspršeno sjeme govorili smo sebi to je za neko vrijeme...
***
I u naselju Mala Amerika u Zrenjaninu, otprilike u isto vreme su se slušale Arsenove pesme, recimo ova, "Stara pjesma" o nesrećnoj ljubavi (hej, ima li uopšte danas nesrećnih ljubavi?!?), koja ide nekako ovako...Da, ja ću tebe a ti druge ljubi, o drugoj neka tvoj ljubljeni snije, učini sve da i on nju izgubi, i vrteće se zemlja ko i prije...
Mожете ли да замислите одрастање у тврдом радничком предграђу званом Ледена стена, на ивици Ниша, које се одвијало, између осталог, уз синглице Арсена Дедића
POLITIKA.RS|АУТОР: HTTP://WWW.POLITIKA.RS

Tuesday, May 27, 2014

Zvonimir Varga - Ideje (2014)

Deseti album Zvonimira Varge je najkoherentniji njegov rad do danas. Napustila ga je ambicija da bude Balašević ili Dedić jer to ne bi baš lako išlo, shvatio je da je za njega najbolje da bude baš Zvonimir Varga! S kojim oružjem naš Zvone kreće u bitku sa ajkulama balkanske muzičke scene? Pa ovako - svira gitaru i klavir, sasvim pristojno, komponuje, nekad bolje, nekad gore, povremeno njegove pesme podsete na nešto što smo već čuli, a ne možemo da se setimo kada i gde smo to čuli, nekad nas iznenadi lepom melodijom, pa nas spusti na zemlju neuspelim eksperimentom. Piše tekstove, i tu je izgradio svoj stil, minimalistički, sa neočekivanim obrtima i poentama, ponekad nejasan svima drugima osim njemu samom, ponekad banalan, ponekad, opet, mudar. Emocije su kod Varge uvek prisutne, i, usudio bih se da kažem, čežnja za ljubavlju. Tačnije, za uzvraćenom ljubavi. Jer Varga voli na sve strane, i stvarne i imaginarne žene ali želi da ta ljubav jednom bude i uzvraćena. Ovaj album je u celosti toj želji posvećen. Tu samoću i iščekivanje ljubavi koja jednoga dana mora doći najbolje ilustruju stihovi iz moje omiljene pesme sa albuma "Žena koja voli"
I još kad te Bog vodi
Pa čak i kada padaš
Ti ćeš rast
Ali rast u svome svijetu
Nitko nikad ni ne
Pokuca
Samo anđeli samoće
Ni oni noćima ne spavaju
Ludnica
10 track album
ZVONIMIRVARGA.BANDCAMP.COM

Tuesday, July 16, 2013

Nova os(j)ećajnost: Matija Habijanec

The Marshmallow Notebooks - The Marshmallow Notebooks (2013)


Matija Habijanec je veteran kantautorske scene regije, čovek koji je krajem devedesetih među prvima počeo da revitalizuje skoro zamrlu ideju da pesme treba da govore o ličnim osećanjima. Da se pesme ne prave ni za publiku, ni za kritiku, ni za televiziju, ni za internet, već se pesme prave jer čovek ima potrebu da nešto "izbaci" iz sebe. Za to ti treba gitara, nekakav kompjuter, slušalice sa mikrofonom od 20€ i naravno talenat i hrabrost da govoriš o svojim osećanjima. Prvi deo karijere, koji bih ja nazvao sobne godine (mnogo bolje zvuči na engleskom "Chamber Years") zatvoren je odličnim albumom The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008). Slede takozvane "Undocumented Years (2009-2012) koje za sada nisu ovekovečene ikakvim izdanjem i konačno, od 2013 pa nadalje, The Widespread Popularity Years, kako sam ih ja optimistički ali bez ironije nazvao. Prvi korak ka popularnosti koju naš Matija i te kako zaslužuje je album The Marshmallow Notebooks, istoimene Habijanecove grupe. Činjenica da je mastering radio Andy Jackson, dugogodišnji mastering inženjer grupe Pink Floyd govori nam najmanje dve stvari: prvo, da su čudni putevi gospodnji, i drugo, da se čovek takve biografije ne bi mašio ovog posla da nije u Matijinom materijalu video kvalitet iza koga može da stane. Ovo su bile manje više činjenice, a sada prelazimo na dosadniji deo ovog prikaza, moj doživljaj The Marshmallow Notebooks albuma.

Ovo je album o morskim ljubavima, tačnije o sećanju na njih. Ono kad se vratiš u svoj grad na kopnu, kad prve kiše počnu da zalivaju okna prozora kroz koji zuriš, kada poput alhemičara amatera pokušavaš da materijalizuješ uspomene koje se nikako ne prepuštaju tom procesu. Razmišljaš o tome šta je moglo biti, još ti je u ustima "sapore di mare, sapore di sale" kako je to nekada davno pevao Gino Paoli. Što te životna kolotečina više grabi u svoje kandže, sve više ti ta letnja ljubav izgleda kao prilika koja se nije smela propustiti, a osoba koja je predmet te ljubavi zadobija božanske atribute. Ipak, duboko u podsvesti znaš da je romansa unapred bila osuđena na propast, kao što znaš da ta idealna osoba ipak ima i svoju drugu stranu.

Slobodne asocijacije koje mi se javljaju dok preslušavam album su sledeće. Prva je kao i uvek kad se moja malenkost sretne sa nekim autorom iz Hrvatske Arsen Dedić. U ovom slučaju javljaju mi se dve pesme, Kuća pored mora koja počinje "Raznesene valima i vjetrom, tu su tople ruševine ljeta..." a završava se sa "...ničeg nema, ničeg nema, od tebe, od mene, u njoj." a druga Moderato cantabile koja počinje ovako "Rijeka donosi jesen, dugo umire grad, i u nama toliko ljeta, mi smo siročad svijeta...". Druga asocijacija su mi Belle & Sebastian, rodonačelnici chamber popa, iako The Marshmallow Notebooks imaju mnogo oskudniji instrumentarijum, opet, ujednačeni tempo pesama i nekakva elegancija koja je uvek prisutna su valjda dovoljan razlog. Treća i najlaskavija je Astral Weeks Van Morrison-a. Pre svega zbog toga što je i kod jednog i kod drugog albuma u pitanju ciklus pesama, pa je prisutna ta zaokruženost, odnosno utisak celine, kojoj se nema šta dodati niti oduzeti. Ipak, impresionizam i stream of consciousness (tok svesti) Morrisona, uz muzičku podlogu baziranu na folku, džezu, bluzu, soulu i klasičnoj muzici, čini Astral Weeks jednim od najboljih albuma svih vremena, što se za The Marshmallow Notebooks, uz sve simpatije i blagonaklonost, ipak ne može reći. S druge strane, na regionalnoj sceni ove godine , ako izuzmemo River Sand od Wooden Ambulance, ja još ne videh bolju ploču.

Uostalom, poslušajte sami!


Google Analytics