Mislim da nije Sveti Avgustin sa
svojom Nadom i njene dve kćeri, Hrabrosti i Besom povezao Katarinu Juvančič i
Dejana Lapanju sa njihovim škotskim kolegama muzičarima. Pre će biti da je ta
tajna veza keltsko nasleđe koje ne povezuje samo Sloveniju i Škotsku, već i veći
deo onoga što danas nazivamo Evropom. Naime prapostojbina Kelta je obuhvatala
između ostalih i teritoriju današnje Slovenije pa su se keltska plemena odatle
širila sve do Škotske, Irske i Velsa gde je, za razliku od ostalog dela Evrope,
i danas sačuvan njihov identitet. Iako nisam proučavao nikakve antropološke studije, moj je utisak da je i keltsko muzičko nasleđe duboko utkano u
evropsku muziku, kako umetničku, tako i popularnu (narodnu). Iseljenici su taj
keltski supstrat preneli i u Ameriku, gde je, pomešan sa afričkim i nativno
američkim uticajima izgubio stilsku čistoću ali se i dalje da jasno prepoznati.
Katarina se, prema tome, oseća kao riba u vodi dok izvodi ove folk numere na
njoj stranom jeziku (iako se ne primećuje da joj je to strani jezik) ali sa
ritmičko-melodijskim obrascima koji su im usađeni duboko u genima. I nama koji
ih slušamo, te su balade nekako bliske, kao da ih oduvek znamo. Tema ove ploče
su žene. Od nepoznatih mučenica koje trpe nasilje pijanih muževa, do onih koje
su se snagom svojih ličnosti uzdigle do najvećih dostignuća ljudskog roda. I u
tri "spoken word" numere, gosti iz Škotske David Campbell, Tom Muir i
Lawrence Tulloch govore o ženama, onima iz bajki, mitova i legendi, ali isto
tako govore da se ljudska suština, uprkos tehnološkom i civilizacijskom
napretku, ni za mrvicu ne menja. Bili žene ili muškarci, verovali u ove ili one
bogove, vi sami ste ti koji ćete sebi kreirati sudbinu, tako ja čitam
Katarininu poruku koju nam šalje ovim pesmama. Ova ploča je oda ženi kao
takvoj, ali je za mene istovremeno oda kreatorki ovog muzičko-scenskog dela,
Katarini Juvančič koja, skromna kakva jeste, nipošto nije htela samu sebe da
gura u prvi plan. Ta skromnost ide dotle da na plakatu koji najavljuje scensko
izvođenje ovog dela u Edinburgu uopšte nije navedeno njeno i Dejanovo ime (svi
ostali učesnici su navedeni!) a da ona to uopšte nije primetila sve dok joj
neki dobronamernik sa fejzbuka nije na to ukazao. Dejan Lapanja je takođe
zauzeo "low profile", skoro uopšte nema gitarskih sola (lažem, ima
jedan lep u Sister Sun i još jedan u Rosi takođe), kao da je namerno prepustio
svojim škotskim prijateljima svetlost pozornice a on ostao duboko u senci.
Ipak, prepoznaju se njegova lucidna aranžmanska rešenja i postepeno dizanje
atmosfere sa krešcendom u pesmi o Rozi Luksemburg na kraju ploče. Neki od
najboljih škotskih folk muzicara koji su na njoj svirali su sasvim opravdali
svoju reputaciju. Tinka Volarič i Jerneja Rodica su uradile maestralni posao
kao ilustratorka i dizajnerka. Ali, koji je domet ovako lepo skrojenog dela?
Izgleda da će lakše biti organizovati koncertnu promociju u zapadnoj Evropi
nego u regionu, iako je i u novoprocvetaloj regionalnoj kantautorskoj sceni takođe
prisutan odjek tih proto-evropskih keltskih uticaja. Na primer, u Fire’s NeverWrong beogradskog benda Stray Dogg ili u pesmi Guide me home grupe Nikol, Luka
i Vedran iz Pule ili pak u pesmi I Can't Ane Ćurčin iz Beograda. Mislim da se
kvantitativnim pa sledstveno tome i kvalitativnim procvatom scene formirala i
publika koja u sve većem broju dolazi na ovakve koncerte spremna da prihvati
intenzitet isporučenih emocija i autentične autorske vizije. Zato bih želeo da
vidim Katarinu Juvančič i Dejana Lapanju u Beogradu. Uostalom, staro keltsko
pleme Skordisci su, pre nekoliko milenijuma, spuštajući se niz Dunav i Savu, prvi
uspostavili te regionalne veze koje, kolikogod ih istorijske okolnosti
prekidale, uvek teže da se ponovo formiraju. Šta ćete lepše, ako to bude uz
pomoć muzike!
Showing posts with label Luka & Vedran. Show all posts
Showing posts with label Luka & Vedran. Show all posts
Friday, September 12, 2014
Katarina Juvančič & Dejan Lapanja - Hope's Beautiful Daughters (2014)
Mislim da nije Sveti Avgustin sa
svojom Nadom i njene dve kćeri, Hrabrosti i Besom povezao Katarinu Juvančič i
Dejana Lapanju sa njihovim škotskim kolegama muzičarima. Pre će biti da je ta
tajna veza keltsko nasleđe koje ne povezuje samo Sloveniju i Škotsku, već i veći
deo onoga što danas nazivamo Evropom. Naime prapostojbina Kelta je obuhvatala
između ostalih i teritoriju današnje Slovenije pa su se keltska plemena odatle
širila sve do Škotske, Irske i Velsa gde je, za razliku od ostalog dela Evrope,
i danas sačuvan njihov identitet. Iako nisam proučavao nikakve antropološke studije, moj je utisak da je i keltsko muzičko nasleđe duboko utkano u
evropsku muziku, kako umetničku, tako i popularnu (narodnu). Iseljenici su taj
keltski supstrat preneli i u Ameriku, gde je, pomešan sa afričkim i nativno
američkim uticajima izgubio stilsku čistoću ali se i dalje da jasno prepoznati.
Katarina se, prema tome, oseća kao riba u vodi dok izvodi ove folk numere na
njoj stranom jeziku (iako se ne primećuje da joj je to strani jezik) ali sa
ritmičko-melodijskim obrascima koji su im usađeni duboko u genima. I nama koji
ih slušamo, te su balade nekako bliske, kao da ih oduvek znamo. Tema ove ploče
su žene. Od nepoznatih mučenica koje trpe nasilje pijanih muževa, do onih koje
su se snagom svojih ličnosti uzdigle do najvećih dostignuća ljudskog roda. I u
tri "spoken word" numere, gosti iz Škotske David Campbell, Tom Muir i
Lawrence Tulloch govore o ženama, onima iz bajki, mitova i legendi, ali isto
tako govore da se ljudska suština, uprkos tehnološkom i civilizacijskom
napretku, ni za mrvicu ne menja. Bili žene ili muškarci, verovali u ove ili one
bogove, vi sami ste ti koji ćete sebi kreirati sudbinu, tako ja čitam
Katarininu poruku koju nam šalje ovim pesmama. Ova ploča je oda ženi kao
takvoj, ali je za mene istovremeno oda kreatorki ovog muzičko-scenskog dela,
Katarini Juvančič koja, skromna kakva jeste, nipošto nije htela samu sebe da
gura u prvi plan. Ta skromnost ide dotle da na plakatu koji najavljuje scensko
izvođenje ovog dela u Edinburgu uopšte nije navedeno njeno i Dejanovo ime (svi
ostali učesnici su navedeni!) a da ona to uopšte nije primetila sve dok joj
neki dobronamernik sa fejzbuka nije na to ukazao. Dejan Lapanja je takođe
zauzeo "low profile", skoro uopšte nema gitarskih sola (lažem, ima
jedan lep u Sister Sun i još jedan u Rosi takođe), kao da je namerno prepustio
svojim škotskim prijateljima svetlost pozornice a on ostao duboko u senci.
Ipak, prepoznaju se njegova lucidna aranžmanska rešenja i postepeno dizanje
atmosfere sa krešcendom u pesmi o Rozi Luksemburg na kraju ploče. Neki od
najboljih škotskih folk muzicara koji su na njoj svirali su sasvim opravdali
svoju reputaciju. Tinka Volarič i Jerneja Rodica su uradile maestralni posao
kao ilustratorka i dizajnerka. Ali, koji je domet ovako lepo skrojenog dela?
Izgleda da će lakše biti organizovati koncertnu promociju u zapadnoj Evropi
nego u regionu, iako je i u novoprocvetaloj regionalnoj kantautorskoj sceni takođe
prisutan odjek tih proto-evropskih keltskih uticaja. Na primer, u Fire’s NeverWrong beogradskog benda Stray Dogg ili u pesmi Guide me home grupe Nikol, Luka
i Vedran iz Pule ili pak u pesmi I Can't Ane Ćurčin iz Beograda. Mislim da se
kvantitativnim pa sledstveno tome i kvalitativnim procvatom scene formirala i
publika koja u sve većem broju dolazi na ovakve koncerte spremna da prihvati
intenzitet isporučenih emocija i autentične autorske vizije. Zato bih želeo da
vidim Katarinu Juvančič i Dejana Lapanju u Beogradu. Uostalom, staro keltsko
pleme Skordisci su, pre nekoliko milenijuma, spuštajući se niz Dunav i Savu, prvi
uspostavili te regionalne veze koje, kolikogod ih istorijske okolnosti
prekidale, uvek teže da se ponovo formiraju. Šta ćete lepše, ako to bude uz
pomoć muzike!Thursday, May 29, 2014
Nikol, Luka & Vedran - ...and who are you? (2014)
Preslušao sam EP Nikol, Luka & Vedran na Bandcampu pre dvadesetak dana i nekako propustio da ga prokomentarišem ili šerujem kad me je Dino Santaleza privatnom porukom pre neki dan ponovo uputio na njega. Ovoga puta neću biti nepravedan prema ovom zanimljivom debiju koji, kao što je i red kad su u pitanju dobre ploče, sa svakim slušanjem raste. Na prvo slušanje jedino što primećujete je moćan glas Nikol Ćaćić koji prosto zaseni sve ostalo. Glas koji ima snagu glasa Linde Thompson i raspon glasa Sandy Denny ne može da ne skrene pažnju. Tek pri kasnijim preslušavanjima dolazi do izražaja međuigra gitara Luke i Vedrana, diskretni bubnjevi i kontrabas. Sve zajedno, veoma lepo zvuči i ide mnogo više u pravcu engleskog folka nego americane, pa je i to dobrodošla različitost na regionalnoj indie-folk sceni. Želeo bih da na sledećem njihovom izdanju čujem Nikol u malo opuštenijoj mekšoj varijanti (ovde zvuči pomalo strogo), i tade će sve biti savršeno!
Subscribe to:
Comments (Atom)